Jedan od rijetkih vikenda u kojemu se nove uspomene nisu stvarale.

Nema frke, zavirimo malo u škrinju koja ih je prepuna i izvadimo jednu...

Da vidimo... može li još malo Afrike?

Riječ dvije o Omaru. Čovjeku koji nas je ugostio u svom afričkom domu i omogućio nam da vidimo i doživimo ono što samo rijetki imaju priliku.

Grad Agdz, da da, baš tako se zove grad u kojemu živi, bio nam je dom puna 24 sata. Bio je to i jedini dan potpune izolacije od vanjskog svijeta. Bez interneta... 

Satelitski telefon koji smo imali sa sobom nismo koristili svo vrijeme putovanja. Nije bilo potrebe jer realno nismo bili u nikakvim bezizlaznim situacijama. 

Ipak... jednom smo ga trebali koristiti... zbog mira u kući. 

Nakon što smo se u mrklom mraku smjestili u kuću našeg domaćina, kolega Rankas odlučio se javiti kući i reći da je sve u redu. 

- Samo da se na trenutak javim. 
- Ma daj... pa ujutro smo ponovo u civilizaciji. Ujutro ćemo se javiti familijama... 
- Ma imaš pravo. Neće se dogoditi ništa ružno... 

Panika koja nas je dočekala ujutro, nakon totalne internet izolacije, bila je zanimljiva. Imao sam osjećaj da su sve svjetske službe bile u potrazi za nama.  

Nervoza i zabrinutost zbog prekida veza sa domovinom bila je ogromna. Dok smo nas dvojca pili pivo, udisali dim hašiša kojim je bila ispunjena cijela kuća, gostili se dinjama za večeru i razglabali o afričkom životu, u Hrvatskoj su se telefonske veze usijale. Ujutro mi se činilo da smo bili traženiji od Atlantide.

Bilo kako bilo, upoznali smo Omara i doživjeli život Afrike iz perspektive domaćeg čovjeka, a to je iskustvo koje se ne zaboravlja. Dozvolio nam je Omar da fotografiramo njegovu kuću, dnevni boravak, kuhinju, sobu, dvorište...

Jedna stvar je bila zabranjena i to smo poštovali. Nedavno se oženio i prema njegovoj ženi fotoaparat nismo smjeli uperiti. I to je to. Samo rodbina i pravi prijatelji smiju vidjeti njegovu odabranicu, a da nije potpuno pokrivena. Imali smo tu čast. Čak smo sa njom i porazgovarali na kratko. 

Dok on po cijele dane radi u svojoj prodavaonici, ona je u kući sa njegovom majkom i to je to. Jednom na godinu u gradu Agadiru je veliki sajam i tada će sa njom prošetati...

Zorom ustajemo, zahvaljujemo Omaru na gostoprimstvu. Poklonili smo mu komplet hrvatskih dresova, a on nam je kasnije poslao fotografije cijele nogometne momčadi. Zanimljivo je bilo vidjeti kockaste afrikance kako natjeravaju loptu po prašnjavom nogometnom igralištu. 

Jedan dan naše afričke avanture završio je baš onako kako smo željeli. Živjeli smo svoj afrički san i ponosimo se njime. 

Putovanje prema domovini može početi. Kroz koji tjedan ispijali smo pivo u hrvatskoj metropoli i čudili se tolikoj različitosti samo nekoliko tisuća kilometara udaljenoj od nas.

Želite li još poneku afričku priču? Ima ih podosta...

Dovoljno je da se za to minimalno potrudite i u komentaru na mojoj fb stranici Jer putovati se mora, ispod najave ovog teksta, napišete: Piši...

... i ja ću pisati...